2015/04/29

Sremski Karlovci – oaza mira

Dunav, vino, Karlovačka gimnazija, česma sa lavovima, Lajanje na zvezde i Stražilovo asocijacije su koje svakoga nepogrešivo podsećaju na Sremske Karlovce. Ovo lepo fruškogorsko mesto poleglo je na padinama Fruške gore, a ta mala oaza mira je svega 10 kilometara udaljena od Novog Sada.
Branko Radičević u svojoj pesmi Đački rastanak sa setom se oprašta od Sremskih Karlovaca, mesta gde je došao kao dete i išao u gimnaziju. On govori o duhu ovog mesta koje zauvek ostaje sa njim. I danas, skoro svi oni koji dođu ovde, bilo da su tu samo u prolazu ili na duže, slažu se u jednoj stvari – Karlovci imaju neki specifičan duh koji vas prosto osvaja na prvu posetu, i koji teško zaboravljate.

2015/04/24

Podbari s ljubavlju




Podbara. Deo grada čije me samo ime kupilo mojih prvih novosadskih dana. "Pod barom". I uistinu je, kažu papiri i stari Podbarci, pod barom i bilo. Nekada. Još s početka 18. veka, kad su se ovde doseljavali prvi stanovnici, iz nekadašnjeg sela Almaš, negde oko današnjeg Temerina, Siriga, Nadalja, ako se ne varam, po čemu se i danas Podbara neretko krsti sa "Almaški kraj", a i Almaška crkva u njoj već poodavno raste.
I sve mi ovde na neku istoriju miriše, na onu istoriju koja tek tako, sama od sebe, pripoveda, peva, bajke izmišlja.

2015/04/20

Ateljei na Tvrđavi

Početkom pedesetih godina prošlog stoleća, nekolicina mladih umetnika, predvođena sada već nadaleko čuvenim, pokojnim vajarom Jovanom Soldatovićem, odlučila je da neiskorištene prostore na Petrovaradinskoj tvrđavi, u takozvanoj "Dugoj kasarni" pretvori u mesto za umetnički rad.
Danas, nakon više od šest decenija, mnogi od tih mladih umetnika izrasli su u antologijske veličine, a "Likovni krug", kako je kasnije nazvano ovo isprva neformalno udruženje, postao je verovatno najveća konstantno otvorena umetnička kolonija u Evropi.

2015/04/08

Mali priručnik o bureku

Bezmalo za svaku reč u srpskom jeziku postoji sinonim. Znate to, kao, sinonim za računar je kompjuter, za ulicu šor, za čoveka, neretko, kreten, a za hranu, bar u mom "sistemu jezičkih vrednosti", ni manje ni više no - burek. Ne jednom mi se, još od studentskih dana, pa onda i mnogo kasnije, zahvaljujući svim onim jurcanjima od posla do posla, i hraneći se isključivo po pekarama, desilo da se uplašim da ću se jednog dana, a sve zbog ove "raznovrsne" ishrane, pretvoriti u jedan ogroman, hodajući - burek. I, kad sad razmislim, uopšte mi to nije teško padalo.